Ima nešto u mirnoj vodi što uznemiruje. Tišina, odsustvo nepotrebnog gibanja, odricanje od svakog suvišnog pokreta, u tijelu mi pokreće – moju vodu. Zbog ove vode koja stoji, tijelo se želi kretati. Želi ići, pomaknuti se, otići.

Slutim kako me doziva, taj hajmo u obliku bezvučnog vala, dok ona ovdje predamnom leži; djevojka zelenih očiju, spokojna, u nekom svom snu, možda me od tamo zove. Jer na javi, ne mogu je čuti. Uši su mi pune njene vode, ili moje vlastite. Još nisam uronio dovoljno duboko da bih se mogao odazvati.

Mirna voda, iz svoje dubine ili plićine, traži od mene da idem. Moja voda osjeti val ove druge vode, moja se odiže, otputuje. Ne znam hoće li se vratiti.

U trenutku kao što je ovaj, osluškivati tihu vodu postaje neprocjenjivo važno. Čuti njenu poruku, njene upute za put, jer ona zna kamo trebam ići. Ona je već tamo bila.

Dok idem uz vodu, ona je doista tu uz mene, skupa idemo. Nekoć je napravila ove ceste da mogu njima proći, da se ne izgubim. Gdje god da se nađem, njoj se mogu vratiti.

I blizu je, makar sam ja već daleko odmakao.

Postoje putevi koje je voda utrla samoj sebi, da joj bude lakše. Vrata koja se rastvaraju dok bude prolazila kroz njih. Da se osjeti važnom, velikom. Ti rukavci jezera, dok ih pronalazim, oni pronalaze mene, otvaraju širom prozore i daju mi sliku nepregledne, nečujne vode. Da ju bolje vidim. Da ju takvu zapamtim. I da poželim da uđem.

Ta vodena kuća oduvijek je bila puna, ali ne znam tko ovdje stanuje. Nazirem samo tragove.

Mjesta na kojima su vodene životinje nogama ili ticalima razbile njenu površinu, jezeru su ostali ožiljci. Dokazi da je netko ovdje bio. I ja ću tako ostaviti trag. Bio sam tu, i voda to zna. Zna po onome što će ostati kada odem, po onome čega nakon mene neće biti. Ta vrsta ispražnjenosti njoj je poznata. Možda joj je bliska. Nekad davno i ona je bila prazna. Njeno tijelo napajalo se vodom, tisućljećima, a onda je narasla dovoljno visoko. Tada je stala. Sada ide samo u dubinu. Traži svoje korijene. Želi ući u sredinu zemlje. Uvući se u njeno srce, osjetiti da kuca. Tako voda voli svijet.

Dakle, idem. Ili mi se tako samo čini zato što je ona tu, što ona nikud ne ide. Možda joj je dosta. Vreve, buke, krikova, pjesama, svega što je oko nje, i što ju zaglušuje. Utihnula je da bi samu sebe mogla bolje čuti. Možda je stala zato da bih mogao osjetiti da već dugo ne mirujem, da prepoznam vlastiti nespokoj. To što ona jest, ja takav ne znam biti.

Ima nešto u mirnoj vodi što me uznemiruje. Hoću li ikada moći biti toliko tih da napokon čujem svoje vlastito biće? Način na koji postojim sličan je načinu vode. Ipak, jednom smo se razišli. Sad se moram utišati, umiriti tokove, spustiti valove. Da, to mi voda govori. Kreni, da bi mogao stati.

Dok to kaže, zapravo ne govori i ne čini ništa. Zelenooka djevojka i  dalje spava kraj mene. Voda u meni raste. Izlijeva se u njenu vodu, u svačiju vodu, u vodu svemira, koju sam maločas nazvao svojom. Sad sam njen. Idem ili tečem, krećem se ili više nisam.

Na svaki sam način voda, i voda je ja.

Puni smo onog drugog.

Ja napokon tih.