kratke priče

*balancing stones*

Jedna je od onih noći u kojima Sunce tjera Mjesec u kut. Noć je uplašena od dana, i ne usudi se cijela izaći. Polarni dan rasteže ruke i noge preko moga jezera. Očekujem mjesečinu tamo gdje je neće biti, da mi ne nanosi više bilja i mrtvih trupala kukaca u krilo; ne stignem ih sve utješiti. Jezero mi gura u naručje nečije rasipano kamenje; velike i male mrve ispadaju iz velikih usta gornjih planina, drobe se. Ne znam da li želi da ih primim u ruke, da ih uzmem k sebi.

Sjedim u vodi, preslagujem kamenje. Stignem sakupiti sve prije nego doista padne mrak. Ove sate ne mogu nazvati tamom, jer od nje samo imam sjene koje na postelju jezera navlače obrise kao razmočenu, izgužvanu plahtu.

Ponoći Svjetla nikada ne vidim jasno, unatoč sjaju, ili baš zbog njega. Površina jezera tada postaje uglancano zrcalo na kojem je svjetlost slomila udove i kukove i ne liči više na sebe. Snovi koje tada sanja rahli su, ali sa čvrstim žalcima, zapiknu se u tvoju javu, i teško ih izvadiš.

Takve se noći puštaju na miru. Takve ti još daju šansu da ih prespavaš.

Moje jezero kraj kuće je nezeleno, neplavo i svakakvo. Nikada nije bilo moje, ali ja ga takvim prisvajam, i svo kamenje koje tone s njim; sve te sive kosti neke pradavne majke. Ne da mi da ga podižem pa bacam; ne želi da se igramo.

Hodam jezerom, tražim mjesta na kojima ga ne mogu jako nagaziti, ali malo je takvih mjesta, voda navire, puna je voda, poplavila je glave kamenju, a nema Mjeseca da vrati tu gustu vodu natrag, da ju rastjera i primiri, da ju spusti na zemlju.

Predugačak je dan, ili je prekratka noć. Voda i na mene navaljuje. Kamenje je težina koju moram istrpjeti želim li ostati tu, da ne izgubim tlo pod nogama.

Promatram dva kamena. Leže u vodi, nemoćni, strgani odlomci stijene koja je nekad bila ovdje. Ne znam što joj se dogodilo, tko ju je slomio. Na njenim ruševinama ću graditi. Podići ću je na noge.

Onaj veći kamen, prvi, teži, ne diram mnogo. On je već tu. Spreman da na njega stavim drugi, manji. Trebalo bi biti jedino teško koliko je kamen težak. Stoga biram samo ono kamenje koje mogu podnijeti. Jedan na drugi, drugi na treći. To je put prema ravnoteži.

Ne želim da moji kameni leže jedan na drugome, da su priljubljeni, niti da im se dugačke plohe dodiruju. Želim da se što manje dotaknu. Samo na jednom mjestu, ako je moguće, tek toliko da se drže zajedno, a da svaki sljedeći stoji uspravno na onom prethodnom. Uzimam drugi kamen, stavljam ga gore na onaj prvi. Tražim povoljan položaj, namještam ga, pridržavam dok se ne osovi na noge. Želim da stoji sam. Potrebno je da se kameni diraju u najmanjoj mogućoj točki spajanja, samo onoj koja je nužna za pridizanje. Onoj koja im treba za ostanak u ovom položaju. Uspijevam. Nalazim mjesto koje ih spaja, a omogućuje ovom drugom da postoji sam za sebe. Mali toranj. Imam temelje. Koliko još do neba?

Uzimam treći kamen. Ovom drugom nalazim najjaču točku, ili najslabiju, točku koja može držati čitavu težinu novog kamena, točku u kojoj mu on to dopušta, u kojoj prima na sebe tuđi teret. Nosit će ga leđima ako je dovoljno jak. Ali još su mu potrebne moje ruke. Ne zna da neću biti ovdje kada bude padao, jer ne znam kako zadržati ono što ni sila teža ne može.

Voda podrhtava; zbog sebe ili od njih. Čini se da mi pomaže, na našoj je strani. Priljubljuje se uz kamenje kao zemlja uz tanku peteljku koja se tek treba uspraviti, koja tek kreće rasti. Moja biljka od kamena sad već lijepo buja. Jezero ju zalijeva. Tri kamena uspijevaju zadržati onog ispod i iznad sebe. Samo je prvome lakše, on ne mora stajati u prostoru pokušavajući održati ravnotežu, ili možda nije tako jednostavno. On je na dnu. On se naguta vode, a jedva da ga se vidi. On nosi najveće breme.

Dugo ovo radim. Moje kamenje lagano pleše. Mokri kip izrastao iz vode, stoji na jednoj nozi, koljeno kleca. Trese se pomalo. Od hladnoće, ili usprkos njoj. Trese se da bi preživio, da opstane, još se ima za što držati, koliko god to bilo malo, ili krivo. Jedna točka u kojoj je dozvoljeno, u kojoj je potrebno dodirnuti onog drugog, mjesto je koje ih spaja i razdvaja istovremeno.

Uravnotežiti kamenje bitka je za održanje, za položaj u kojem je nemoguće biti, u kojemu se samo od sebe nikada ne bi željelo naći. To je pogrešno mjesto za svaki kamen. Kriva površina za dodire. Ovo se kamenje nije ni trebalo sresti. Ne valja na to potratiti dobru vodu.

Izlazim iz vode, puštam kamenje da se dalje bori samo. Sa obale moja skulptura izgleda kao trn u oku jezera. Svaki tren mogao bi biti tren pada i rušenja. Srećom, neće se razbiti. Ali moje kamenje to još ne zna, tek treba naučiti. Blago trza, ko ranjena životinja, mišići rade, ples života postaje ples očaja, gleda dolje, a ne vidi; previsoko je. Koliko još do dna? I voda je umorna.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *